• Смањи величину текста
  • Подразумевана величина текста
  • Повећај величину текста
O nama


alt2008. godina - Nebojša Popov

Rođen je 1939 godine u Zrenjaninu. Od 1958 živi u Beogradu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976.

Po završetku studija zaposlio se na Radničkom Univerzitetu “Đuro Salaj”, gde se do 1969. godine bavio obrazovanjem radnika.  Prelazi na Filozofski fakultet, gde radi kao asistent na predmetu Opšta sociologija i tu ostaje do 1975. godine, kada je udaljen s Fakulteta zajedno s još sedmoro nastavnika, po partijskom nalogu  o  “kvarenju” omladine i podstrekivanja na pobunu 1968. godine. Tih godina Nebojša objavljuje svoje članke u studentskim listovima Susret, Student, Polet i Vidici.

Posle petogodišnjeg sedenja na berzi rada, Nebojša Popov je 1980.postavljen za v.d. direktora Centra za filozofiju i društvenu teoriju, u kome se zapošljavaju izbačeni profesori Filozofskog fakulteta. Centar potom postaje samostalan Institut, u kome je Popov proveo najveći deo svog radnog veka. 

Profesionalna aktivnost dr Popova u oblasti sociologije je veoma bogata.  1982-83 godine bio je inicijator obnavljanja jugoslovenskog udruženja za sociologiju (JUS). Bio je i jedan od njegovih poslednjih predsednika. U krugovima kritičke inteligencije objavljivao je u časopisima Gledišta, Kultura. Sociologija i Praxis, a u ovom poslednjem je jedno vreme bio sekretar redakcije. Više godina je bio član Upravnog odbora Korčulanske letnje škole, koja je okupljala svetsku i domaću kritičku inteligenciju od 1964. do 1974. godine. Te godine su obe institucije – Praxis i Koručulanska škola -  zatvorene pod pritiskom vlasti. Nebojša je jedan od pokretača Zimskih filozofskih susreta, održavanih na Tari, Vrnjačkoj Banji i Divčibarama, gde je došlo do hapšenja i potom i borbe za oslobođenje Dragoljuba Ignjatovića i Srđe Popovića 1974. godine. 

Dr Popov je objavio veći broj knjiga i članaka.  Najpoznatije njegovo delo je knjiga  “Društveni sukobi – izazov sociologiji”, koja je ponovo objavljena 1990 godine, a prvi put izašla 1983, kada je sudski zabranjena i po nalogu suda uništena.  Ne manje značajna je i knjiga “Contra fatum”, objavljena takođe 1990. godine. Priredio je dve značajna zbornika radova, u kojima je i sam bio autor: "Srpska strana rata" (1996) i "Traganje za normalnim životom" (Srbija 2000-2007).

Političke i društvene aktivnosti Nebojše Popova toliko su brojne da se mogu spomenuti samo neke.  Kurioziteta radi, vredi spomenuti da je Nebojša bio na 6 radnih akcija, na prvoj 1949. godine, sa samo 10 godina. Kao gimnazijalac postaje član Saveza komunista, a napušta ga 1970. godine  zbog tadašnjeg ugrožavanja slobode studentske štampe.  Popov  organizuje niz vaninstitucionalnih okupljanje sociologa i filozofa na Cresu, Lošinju i u Komiži. Bio je i  jedan od organizatora Slobodnog univerziteta, koji se održavao po privatnim stanovima. Kao član peticionaškog pokreta i pokreta za podršku poljskom pokretu Solidarnošć, bio je uhapšen i prekršajno osuđen na kaznu zatvora od 25 dana. 

Popov je bio osnivač je UJDI-ja, prve demokratska političke organizacije u Jugoslaviji. Bio je predsednik je Republikanskog kluba i član Glavnog odbora Građanskog saveza Srbije.

Najveći deo svojih profesionalnih, političkih i kulturnih aktivnosti Popov realizuje u listu Republika, čiji glavni urednik postaje 1990. godine. Nebojša Popov i danas uređuje ovaj list i piše za njega, za šta je dobio više uglednih nagrada, kao što su nagrada “Dušan Bogavac” za etičnost i hrabrost, priznanje Centra za antiratnu akciju, čiji je takođe bio osnivač; dobio je i nagradu za novinarstvo međunarodne organizacije novinara SEEMO i proglašen je “vitezom poziva”.

 

 

alt2002. godina - dr Milivoj Despot, stručnjak za humanitarno pravo i bivši sudija Vrhovnog vojnog suda Jugoslavije

Roden je 14. januara 1920. godine u Mandaiini, kraj Šibenika. Gimnaziju je završio u Šibeniku (1939), diplomirao na Pravnom fakuttetu u Beogradu (1954), i stekao doktorat pravnih nauka Beogradskog univerziteta (1965). Učestvovao je u Narodno-ostobodilačkoj borbi od 1943, i ostao u JNA do 1981.godine, kada je penzionisan. Od 1953 do 1956. godine bio je glavni urednik novina Front, a od 1956 do 1957. godine, glavni i odgovorni urednik novina Narodna Armija. Od 1957. godine bio je načelnik Odseka za međunarodno pravo u Pravnoj službi Drzavnog sekretarijata za narodnu odbranu i istovremeno sekretar Mešovite komisije pomenutog sekretarijata i Državnog sekretarijata za inostrane poslove u vreme izrade Uputstva oružanim snagama Jugostavije o primeni međunarodnog ratnog prava. Jedan je od autora tog uputstva. To je vreme u kojem se opredeljuje za međunarodno pravo i posebno za humanitarno pravo u oblasti medunarodnog prava oružanih sukoba. Od 1961. godine je u vojnom pravosuđu, a od 1964. do 1981. godine je bio sudija Vrhovnog vojnog suda.

Bio je učesnik Diplomatske konferencije eksperata za međunarodno humanitarno pravo (1971/1972), održane u Ženevi i predstavnik Jugostavije u Komitetu za nemeđunarodne oružane sukobe na Diptomatskoj konferenciji o reafirmaciji i razvoju medunarodnog humanitarnog prava u oružanim sukobima, koji je radio na izradi teksta Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije iz 1949. godine (1974/1977). Predavao je na postdiplomskim studijama na pravnim fakultetima u Zagrebu (1970-73) i Ljubljani (1976). Jedan je od osnivača Centra za antiratnu akciju, Evropskog pokreta za Jugostaviju i član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji, saradnik Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, član Saveta Beogradskog centra za ljudska prava, član Svetskog udruženja za međunarodno pravo (International Law Association), i Jugostovenskog udruženja za međunarodno pravo.

Objavio je sam ili kao koautor više knjiga i članaka, među kojima se posebno ističu
radovi posvećeni ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom pravu. Još Knjiga Čovječnost na bojnom polju (Pregled suvremenog međunarodnog humanitarnom prava oružanih sukoba) objavljena je 1989. godine. Knjiga Međunarodno humanitarno pravo – razvoj-primena-sankcije, koju je priredio i koautor je sa Konstantinom Obradovićem i Milanom Šahovićem objavljena je 2002. godine. Zapaženi članici dr. Despota su Omisivna krivična dela kao ratni zločini (1996), Humanitarno pravo – savremena teorija i praksa (1997), i Haški tribunal, naš nesporazum sa svetom (2001).

Milivoj Despot je preminuo u Beogradu 26. avgusta 2005. godine i sahranjen je u Sloveniji, Mariboru, na groblju Pobrežje.

 

Ko smo mi

Beogradski centar za ljudska prava je nestranačko, nepolitičko i neprofitno udruženje građana zainteresovanih za unapređenje teorije i prakse ljudskih prava. Za Beogradski centar su vezani ljudi različitih profesija i profila – pravnici i advokati, sociolozi, ekonomisti, književnici, profesori, studenti i poslovni ljudi. Svi oni svojim znanjem i entuzijazmom doprinose ostvarivanju ciljeva kojima Centar teži.

Od kada postojimo

Beogradski centar je osnovan 1995. godine i od tada do danas prerastao je u jednu od najznačajnijih nevladinih organizacija u Srbiji.

Koji su naši ciljevi

Unapređenje znanja u oblasti ljudskih prava i humanitarnog prava, razvoj demokratije, uspostavljanje pravne države i građanskog društva u Srbiji i u ostalim državama nastalim na prelazu iz autokratije u demokratiju osnovni su ciljevi Beogradskog centra. Centar je tokom decenije svoga postojanja nastojao da podigne svest građana o značaju i dometima ideje ljudskih prava i individulanih sloboda i stvori klimu za njihovo puno uvažavanje.

Koje su naše delatnosti

Nakon petnaest godina svog postojanja Beogradski centar je postao obrazovni centar za ljudska prava. Svake godine organizuju se škole ljudskih prava koje su prilagođene različitim profilima polaznika – studentima i srednjoškolcima, diplomiranim pravnicima i advokatima, sudijama, policajcima i politikolozima. Pored škola, Centar organizuje i brojne seminare i predavanja.

Centar posebnu pažnju poklanja svojoj izdavačkoj delatnosti. Brojne publikacije do sada su bile napisane, pripremljene i odštampane u Centrovoj produkciji, a među njima se nalaze čak i univerzitetski udžbenici.

Najvažnije oblasti delovanja Centra su:

  • obrazovanje
  • istraživanje
  • prikupljanje naučne i stručne literature
  • izdavaštvo
  • javna promocija ideje ljudskih prava (javni nastupi, javne manifestacije, filmska i radio produkcija i sl.)
  • organizovanje javnih rasprava, skupova, predavanja i drugih oblika obrazovanja i obaveštavanja javnosti o ljudskim pravim
  • izrada modela zakona i predloga za reformu i poboljšavanje državnih ustanova 
  • izveštavanje o stanju ljudskih prava
  • humanitarna pomoć saradnja s domaćim i međunarodnim organizacijama i institucijama koje se bave unapređivanjem ljudskih prava, pravne države i demokratije.

 Zbog čega postojimo

  • Zato što verujemo da svi ljudi moraju biti jednaki pred zakonom.
  •  Zato što demokratija podrazumeva učešće građana u procesu odlučivanja i kritičku misao
  •  Zato što građansko društvo nije jednom zauvek dat sistem vrednosti
  •  Zato što se saznavanje nikada ne iscrpljuje

Priznanja za dosadašnji rad

Za doprinos na polju ljudskih prava Centru je oktobra 2000. godine dodeljena nagrada Bruno Kreisky. Centar je zbog naučnog kapaciteta koji poseduje i obrazovne delatnosti primljen u Udruženje instituta za ljudska prava (Association of Human Rights Institutes).

  

 


Beogradski centar od 1995

alt
Beograd neće preispitivati svoje stavove

preuzeto sa sajta Radio Slobodna Evropa

Nakon savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde, u koji je toliko polagao nade, Beograd ne odustaje od svoje borbe za Kosovo.

Politički zaključak je MSP prepustio Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija – takvo je tumačenje odluke Suda zvaničnog Beograda preneo naciji predsednik države Boris Tadić.

Opširnije...