VOJIN DIMITRIJEVIĆ: Kako promeniti srpsku psihu

29. april 2011.

Piše Nikola Vrzić, preuzeto sa sajta PECAT, Izveštaj Beogradskog centra za ljudska prava za 2010. godinu pokazuje šta sve treba uraditi Srbima da bi im psiha bila promenjena po meri naših evrointegracija

„Dveri 1389“ i druge „tobožnje nevladine organizacije“ mogu da odahnu. Vojin Dimitrijević, šef prave nevladine organizacije kakva  je njegov Beogradski centar za ljudska prava, neće da ih ukine. Makar je tako – „Ne zalažem se za njihovu zabranu“ – rekao početkom aprila u intervjuu „Blicu“. Ali zato neka se pripremi srpski narod. Njemu, naime, ako mu se desi ono što mu Vojin Dimitrijević (i njegovi finansijeri?) priželjkuju, sledi grupna psihoterapija. Masovna operacija na otvorenom mozgu posle koje bi sećanja prosečnog Srbina trebalo da budu izbrisana, svest o sadašnjosti anestezirana taman toliko da mirno i ćutke prihvati sve što mu se radi danas, ne bi li sutra – s otporom punoglavca ili kišne gliste – zahvalno pristao na ono što će mu se tek raditi zarad evropskog puta Srbije… Paranoja? Ne. Vojin Dimitrijević javno obznanjuje (preko „Blica“) da je potrebno promeniti psihu ovog naroda, kao i udžbenike njegove istorije, dok Dimitrijevićev Beogradski centar za ljudska prava u svom nedavno objavljenom izveštaju za 2010. godinu ukazuje na ono što je učinjeno, i šta bi još trebalo učiniti da bi jedina preostala podela u Srbiji bila ona na punoglavce i kišne gliste.
Srbi, ukratko, treba da priznaju da su krivi za svaki zločin počinjen u eks-ju ratovima devedesetih godina prošlog veka, da istovremeno, kao pokajnici koji nemaju nikakvih prava, ućutkaju sve kritike zločina kosovskog veletrgovca organima Hašima Tačija, da ukinu i Kosovo i Metohiju pošto su vojsku već uspešno ukinuli, a Srpsku pravoslavnu crkvu usmerili ka ekumenizmu i Evropskoj uniji, i konačno, da ukinu sve koji se još usuđuju da pomisle kako nismo zaslužili baš sve ovo što nam se radi…

CIA I NEVLADINE ORGANIZACIJE

Tek ćemo, naravno, biti u prilici da vidimo kako će se završiti Dimitrijevićev pregalački rad na promeni srpske psihe, ali iz onoga što smo pročitali u njegovom intervjuu „Blicu“ jasno je odakle taj rad počinje. Od neprikrivenog podmetanja kukavičjeg jajeta u kojem se (srpska) tradicija proglašava „u suštini ekstremno nacionalističkom“ – te je kao takvu treba zatući – a patriote poistovećuju sa siledžijama koje „svakog dana bar nekoga od onih koji drugačije misle prebiju ili ne daj bože ubiju“. Patriotizam, već izjednačen sa siledžijstvom, prema Dimitrijeviću, „sastoji se u tome da treba diskriminisati one koji nisu Srbi, a po najnovijem i one koji su loši Srbi“. A pošto je već patriotizam isto što i siledžijstvo, a zatim isto što i diskriminacija, to znači da je patriotizam jednak fašizmu. I zato: „Iskustvo Hitlera i Musolinija pokazuje da zabrana nije rešenje i da se mora promeniti psiha, kao i udžbenici istorije. Tek tada neće biti znak da si dobar Srbin to što ćeš da prebiješ nekog homoseksualca.“
A ko to hoće da nam menja i psihu i istoriju? „Čije su pare toga je i muzika“, kaže naš (još nepreumljeni) narod, a među finansijerima Beogradskog centra za ljudska prava – navedeno je na njegovom internet sajtu – nalaze se i Fridom haus i Nacionalna zadužbina za demokratiju (National Endowment for Democracy – NED), američke nevladine organizacije poznate po svojim vezama sa vašingtonskom administracijom, američkom vojskom i Centralnom obaveštajnom agencijom (CIA). Noam Čomski svojevremeno je Fridom haus optužio za „spregu sa telima vlade SAD kakvi su „Radio Slobodna Evropa“ i CIA“; na čelu ove organizacije, uostalom, godinama se nalazio Džejms Vulzi, nekadašnji direktor CIA. Fridom haus većinu svojih sredstava dobija od NED-a (uz Stejt department i USAID), nevladine organizacije koju je 1983. godine osnovao američki Kongres, a među čijim članovima borda su se nalazili i Vesli Klark i Ričard Holbruk. Ovu vladino-nevladinu organizaciju je u knjizi „Ubijanje nade – intervencije američke vojske i CIA posle Drugog svetskog rata“ bivši službenik Stejt departmenta Vilijem Blum optužio da je ustanovljena kako bi legalno nastavila sa zabranjenim aktivnostima CIA na uspostavljanju „prijateljskih“ režima širom sveta.
Pa da vidimo šta i koga hvali i kritikuje ovako finansirani Beogradski centar za ljudska prava, u izveštaju za 2010. godinu. Izdvojili smo delove koji se odnose na najvažnija nacionalna pitanja kakva su Kosovo, Srpska pravoslavna crkva, vojska, regionalna saradnja.

KOSOVO U INOSTRANSTVU

„Preambula Ustava, koja polazi od toga da je ‘Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije…’“ – pišu autori izveštaja čije je „objavljivanje finansijski pomogla Ambasada Savezne Republike Nemačke“ – „uvršćena je u Ustav kao ustupak nacionalističkim snagama desnice i krajnje desnice, ali se ispostavilo da politiku Srbije čini rigidnom, državne organe izlaže paušalnim napadima i otežava sporazumevanje s Međunarodnom zajednicom.“ Izbacimo li, dakle, Kosovo i Metohiju iz Ustava, pošto na preambuli ionako insistira samo rigidna i krajnja desnica, odreknemo li se Kosova, lakše bismo se sporazumeli s Međunarodnom zajednicom… Primamljivo, nema šta.
A kako to sporazumevanje izgleda u praksi, vidimo u jednom od sledećih pasusa izveštaja, u kojem se govori o nesuđenoj srpskoj rezoluciji u Ujedinjenim nacijama i onome što je u Njujorku usledilo 9. septembra prošle godine: „Pod očiglednim pritiskom EU (Vlada Srbije) bila je prinuđena da od njega (prvobitnog nacrta rezolucije) odustane i da zajedno s EU podnese novi nacrt (…) U predlogu rezolucije koji je podnela Srbija pisalo je da ‘jednostrana secesija nije način za sticanje državnosti i rešavanje teritorijalnih sporova’. Ovo je bilo neprihvatljivo za one članice EU koje su priznale nezavisnost Kosova, kao i za SAD. Takođe su izostavljeni raniji zahtevi da se ponovo pokrenu razgovori o statusu Kosova (…) Kritike savetodavnog mišljenja (Međunarodnog suda pravde) su posle toga prestale da dolaze iz zvaničnih izvora u Srbiji i skoro su nestale iz medija.“
Paralelno s tim, u nezavisnim i slobodnim srpskim medijima – koji su slobodni samo da prate dobijene smernice – beleži se „konstantan pad broja napisa o Kosovu i Metohiji“. Namerno, smišljeno sklanjanje kosovskog problema iz fokusa javnosti? A medijska priprema za „prihvatanje realnosti“ kao da je u međuvremenu napravila i korak dalje, pa je u ringijerovskom, „Blicovom“ NIN-u tekst o Kosovu nedavno osvanuo u rubrici „Svet“…
Ipak, ni tolika kooperativnost i samosvest medija kao da nisu dovoljni. Povodom izveštaja Dika Martija o Hašimu Tačiju i njegovoj bandi kradljivaca ljudskih organa, Beogradski centar za ljudska prava primećuje: „Za razliku od nekih medija, predsednik i Vlada Srbije uzdržali su se da ovaj izveštaj koriste za napade na kosovske Albance, a istražni organi Srbije pokazali su spremnost da istragu prepuste međunarodnim ispostavama na Kosovu.“

VOJNA TAJNA

Zanimljiv je i osvrt autora izveštaja na odluku o ukidanju obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji. Otkrivaju li nam sledeći redovi prave razloge profesionalizacije srpske vojske i njenog usklađivanja s NATO standardima? U izveštaju se, naime, kaže: „Narodna skupština je 15. decembra usvojila odluku kojom je u Srbiji ukinuta vojna obaveza (…) Time se ukida institucija koja je postojala više od 150 godina i ostavila veliki trag u nacionalnoj psihi. Kao i obično u takvim prilikama, konzervativni političari i publicisti smatraju to još jednim dokazom dekadencije i odnarođenja.“
Iako nije sasvim jasno kakve veze izbor novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve ima sa stanjem ljudskih prava u Srbiji – čemu je izveštaj Beogradskog centra za ljudska prava inače posvećen – autori komentarišu promene u SPC. Primetno manji broj napada u reformisanoj srpskoj štampi na našu crkvu kao da dobija objašnjenje: „Srpska pravoslavna crkva dobila je novog patrijarha 22. januara (…) Novi patrijarh važi, u poređenju s nekim episkopima, za umerenog i sklonog sporazumevanju SPC s drugim crkvama. Najglasniji protivnik takvog sporazumevanja i približavanja EU, episkop raško-prizrenski Artemije, u čijoj je nadležnosti bila crkva na Kosovu, prvo je penzionisan, a zatim konačno i raščinjen 16. decembra.“
Očekivano, pak, izveštaj Beogradskog centra za ljudska prava pozitivno komentariše „znatno poboljšanje odnosa sa susednim zemljama, bivšim republikama SFR Jugoslavije“. Osnovni ton takvim odnosima u regionu, navodi se, dali su predsednici Hrvatske Ivo Josipović i Srbije Boris Tadić, „koji su se više puta sastali u prijateljskoj atmosferi“, ali su „od naročitog simboličkog značaja“ bila dva gesta kojima je srpska strana jednostrano priznala svoju krivicu – Tadićeva poseta Vukovaru i usvajanje Deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije. Da su ovi potezi Beograda bili propraćeni recipročnim postupcima Zagreba i Sarajeva, sličnim priznanjima sopstvenih zločina, o nekakvom pomirenju bi još i moglo da se govori; ovako, „poboljšanje odnosa“ svodi se isključivo na srpsko priznanje krivice – iz čega proizlazi da su svi ostali samo žrtve – i još samo fali da nam predsednik, za potrebe sledećeg izveštaja i regionalnog pomirenja, ode u Račak ili u Prekaz na grob Adema Jašarija…
Srbija, ipak, još nije sasvim preumljena, o čemu svedoči i to što je Deklaracija o Srebrenici „usvojena sa veoma skromnom većinom, sa samo jednim glasom više od neophodne polovine poslaničkih glasova“. Štaviše, oni poslanici koji su bili protiv čak su se usudili i da javno izraze svoje mišljenje, gubeći „dragoceno vreme na diskusije koje nisu u interesu građana i u funkciji poboljšanja zakonodavstva (…) To je bilo najupadljivije na sednici održanoj u martu, kada se usvajala Deklaracija Narodne skupštine o Srebrenici. Tada su stranke, uglavnom nacionalističke desnice, iskoristile skupštinsku govornicu za promociju svojih ideja i slanje poruka svom biračkom telu, a ne za iskreno iskazivanje saosećanja sa žrtvama ovog zločina.“
Šta uraditi, kako ućutkati ove bezosećajne desničare koji besramno hoće da imaju pravo na slobodu govora i misli? Poput Vojina Dimitrijevića u „Blicu“, izveštaj njegovog Centra podmeće istovetno kukavičje jaje, povezujući patriotizam sa siledžijstvom, huliganstvom i organizovanim kriminalom. Ide se ovde, čak, i  dalje, pa se u isti lonac trpaju i „snage“ koje se protive ulasku Srbije u Evropsku uniju. Ko je protiv toga, a time i protiv vladajuće politike bezalternativnog puta u EU, proizlazi iz izveštaja, može se smatrati huliganom i kriminalcem koji, kao takav, naravno da nema prava na „promociju svojih ideja“. Onih nekoliko divljaka zbog kojih je u Đenovi prekinuta fudbalska utakmica Italija-Srbija, tako, kao i „Partizanovi“ navijači osuđeni zbog ubistva navijača „Tuluza“ Brisa Tatona, povezani su u izveštaju sa „napadima na strane ambasade u Beogradu (prilikom mitinga „Kosovo je Srbija“ – prim. N. V), a misli se da njihovi poduhvati u inostranstvu ne bi bili mogući bez podrške organizovanog kriminala (…) Sve to ponovo skreće pažnju na agresivnosti registrovanih i neregistrovanih organizacija krajnje desnice, povezanih s raznim drugim interesnim grupama, od kojih one vezane za organizovani kriminal nisu najbeznačajnije.“ Sve u svemu, navodi se, „postoji čak i uverenje, koje deli i predsednik Srbije, kako je na delu organizovan otpor snaga koje žele da otežaju ulazak Srbije u Evropsku uniju.“
Ili je ulazak u Evropsku uniju samo krinka pod kojom se radi na promeni srpske psihe – srpska prošlost će usput doći na red; alternativni, nacionalno neopterećeni udžbenici istorije već su dobili podršku Ministarstva prosvete – pri čemu su promene u vojsci i crkvi, priznanje krivice i ućutkivanje opozicije, nužni koraci ka tom, konačnom rešenju srpskog pitanja na Balkanu? Odgovor će nam, ako joj se ne suprotstavimo, pružiti bliska budućnost…

Aktuelna izdanja centra

Sva izdanja

Posebna izdanja

Podjednako važni – program za rad sa mladima na temama društvenih (ne)jednakosti

Autori: Branka Bajić Jovanov, Demir Mekić, Dušan Blagojević, Jelena Vuksanović

Preuzmite publikaciju
Posebna izdanja

Prava zdravstvenih radnika tokom pandemije COVID-19 u Srbiji: Heroji ili zanemarne žrtve?

Autorke: Marina Mijatović, Gorica Đokić, Milja Dimitrijević

Preuzmite publikaciju